Bila sam na svom desetom času, a on je uvek bio onaj strogi tip koji prati svaki moj pokret. „Mala, slabo ti to rukuješ menjačem, skreni ovde desno u šumu da provežbamo kretanje iz mesta“, rekao je onim svojim dubokim glasom. Čim smo se sakrili od pogleda sa glavnog puta, povukao je ručnu toliko jako da se ceo auto zatresao.
Nije bilo više priče o saobraćajnim znacima. Dočepao me se tu, na suvozačevom mestu koje je oborio jednim potezom. Punio me je onako besno, duboko i sirovo, dok su se stakla na autu maglila od naše vreline. Grizla sam volan da ne vrisnem dok je on svršavao u mene, a motor se još uvek hladio od brze vožnje. Kad smo se vratili na poligon, samo mi je upisao čas i šapnuo: „Sledeći put idemo na autoput, tamo je još vrelije“. Sad jedva čekam svako novo skretanje, jer sam kod njega položila sve – i to iz prve.