„Skinite se, doktorka vas čeka“: Ušao sam na rutinski pregled, a izašao sa „receptom“ koji mi je promenio život
Moja doktorka, žena u ranim četrdesetim, uvek stroga, u onom belom mantilu koji joj stoji kao saliven, bila je strah i trepet u domu zdravlja. Otišao sam kod nje zbog obične upale grla, ali čim su se vrata ordinacije zaključala, a sestra otišla na pauzu, vazduh je postao težak. „Zatvori vrata, Marko, moram nešto detaljnije da proverim“, rekla je, dok joj je pogled klizio sa mog lica naniže.
Nije mi gledala grlo. Čim sam se skinuo, njene hladne ruke su završile tamo gde nijedan lekar ne bi smeo da dodiruje pacijenta. „Baš si napet, treba ti terapija“, šapnula je, otkopčavajući mantil ispod kojeg je nosila samo čipkasti veš koji je vrištao: „uzmi me“.
Terapija iza zatvorenih vrata
Dočepao sam je se na onom doktorskom stolu prekrivenom papirnim čaršavom. Ta kombinacija njenog autoriteta i divlje potrebe da bude pokorena potpuno me je izbezumila. Dok su u čekaonici ljudi kašljali i čekali svoj red, ja sam je punio onako besno i duboko, dok je ona grizla svoju stetoskopsku slušalicu da ne vrisne od užitka.
Bila je to najbrža i najintenzivnija akcija u mom životu. Kad je sve bilo gotovo, samo je popravila mantil, sela za sto i hladno rekla: „Sledeća kontrola je u četvrtak, budi tačan.“ Izašao sam u hodnik drhtavih nogu, dok su me babe u čekaonici gledale misleći da sam dobio neku tešku dijagnozu. Da su samo znale kakav sam „lek“ upravo primio…